KOMENTAR: Halo taxi !

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

piše: Vidmir RAIČ

Netom okončani štrajk zagrebačkih taksita jedan je u tužnom nizu događaja koji kristalno zarcali hrvatsku tranziciju i dvadeset, više-manje, uzaludno potrošenih godina o kojima ponajabolje svjedoče naše bilance: dužni smo „više nego Grčka“, vlast je klimava, a u širem europskom kontekstu, budimo realni, imamo image „blago retardirane države“. Busamo se u Thompsona i slušamo Cecu i tupavo vjerujemo da ćemo onoga trenutka kad prođe „Poglavlje 23.“, ta nepravedna, krležijanski pervezna i čudnovata, majka i maćeha, tješiteljica i sutkinja gospođa Europa, poput majke koja oprašta sitnu nepodopštinu svom djetetu, zažimiriti na figu iznad naše stražnjice. E pa neće! Isto kao što ne propušta uvidjeti sve naše „dječačke“ ili „djevojačke“ nestašluke kao što je brodogradnja, korumpirana izgradnja prometne infrastrukture ili pak štrajk zagrebačkih taksista.
Ako prihvatimo tu logiku „ko ih j...“ na europskoj i globalnoj razini, suočavaomo se s notornom činjnicom da je omrznuti Beograd to rješio. Što god mi danas mislili o tome, ex-jugoslavenskom metropolom prometuje XY taksija, desetine taksi poduzeća posluju i nikom ništa... Istovjetna je situacija i u svim zemljama regije, a upravo je taj regionalni kontekst jedini relevantan kriterij po kojemu možemo (pr)osuđivati dosege hrvatske tranzcije. A oni su, vjerujte, bar kad je o zagrebačkim taksistima riječ, vrlo tanašni.
Zbog „pileće memorije“ moram upzoriti na nekoliko činjenica:
Prvo, taksi služba, odnosno činjenica da te netko primi u svoje vozilo i uz novčanu nakdanu te odveze na željeno mjesto je častan posao. Dakako, ukoliko posjeduje pravovaljanu licencu. Uostalom, kao i svaka usluga... Od brice, pa do fitnesa... Riječju, zagrebački su taksisti časni ljudi koji obavljujući svoj posao, potpuno svjedno težak ili lagan, jer svaki je posao, upravo zato što je posao u iskonskom smislu kruh, ujedno i pošten, pučki rečeno „svojim rukama zarađen kruh“, nikada ne može i ne smije biti predmet spora.
Drugo, notorna je činjenica je je milijunskoj metropoli kao što je Zagreb, neprijeporno, potrebna taksi uluga. Upravo na toj su činjenici „pali zagrebački taksisti“. Naime, njihova je djelatost takva, isto kao i kod ostalih sudionika u organizaciji prometa da u slučaju nesuglasica s davateljem koncesija mogu jedino primijeniti strategiju tzv. „bijelog štrajka“, poput liječnika koji štrajka ali prima pacijetne ili kontrolora leta koji organizira zračni promet jer je riječ o činjenici da PROMET MORA FUKCIONIRATI, bez obzira na naše (ili Vaše) odnose.
Treće, svi su krivi. Policija - zato što nije naplaćivala kazne taksistima za suludu blokadu prometa u Zagrebu . Od stotine primjera navodim samo neke: djete „zakurilo na +39,5“ – kako do Klaićeve? Ili ovih dana otvaramo Arena centar, investicija „teška“ 244 milijuna eura, dobronamjerni investitor sleti na Pleso i što? Autobusom do Glavnog kolodvora? Na burek?
Ipak, valja znati da prometra policija u Zagrebu ima pravo naplate mandatne kazne i ne razumijem čega su se bojali, a tako su revni kad meni, i Vama, naplate kaznu zbog prekršaja „prometa u mirovanju“. A o tahijevskim metodama Zagrebparinga ćemo neki drugi puta...
Gradska vlast, bila ona u Skupštini ili Poglavarstvu, dopustila je da manjina kao davatelj usluga terorizira većinu. Potpuno besmisleno, isto kao što je besmisleno da većina terorizira manjinu. A o priči o „generacijskom nasljeđu“ mogao bi se napisati roman. Naime, u prvim danima štrajka zagrebačkih taksista pojavio se spin da je njihova aktualna pozicija dio višedecijskog nasljeđa. Čega? Dečke ili/i cure koje su rođeni osamdesetih glupo je opterećivati pričama iz prošlosti. Ali, ipak mi koji smo preživjeli socijalizam i JNA dobro znamo tko je „olovnih godina komunističke vladavine“ vladao zagrebačkim tržištem taksi usluga. Bilo je tu svega - od UDBE, preprodaje deviza, pače... Također, svaka čast, kad se devedesetih stvarala hrvatska država, bili su tu. Uglavnom, prošlost je puna ružnih i lijepih, začudnih i svakodnevnih stvari koje, srećom ne pamtimo. Ili bolje je i jedino moguće – zaboraviti.
Četvrto, socijalna neosjetljivost je možda najlošija osobina ponašanja zagrebačkih takista proteklih dana. Naime, živimo u državi koja ima neodgovornu vlast i nesretni teksisti su se, možda, našli u žrvnju politike. Igraju Šprem i Bandić ping-pong i s taksistima, a stvarnost i život ide svojim putem. Upravo je politika i oni koji se daju njome manipulirati generirala neprirodan sukob u kojemu taksit (pružatelj usluga) odbija klijenta. Jer, kao i sve civilizirane države, liberalizaciju taxi usluga trebali smo napraviti još početkom devedesetih. To nije učinjeno, očito, iz političkih razloga. Cijenu plaćamo svi, isto kao i Sanaerove arene ili pak Šukerove kredite, svmi. Pa i zagrebački takstisti...
Ipak, ako živimo u lošem, korumpiranom okružju, to nas ne može amnestirati od čovječnosti. Zato, budimo realni, s aspekta prosječnog korisnika taksi usluga ili moje susjede koja ima poroblema s navigacijom u liftu, ali na terapiju jednom tjedno ide taksijem, objave tipa „vozimo u bolnice“ ili „prevozimo krv“, jadne su floskule, vjerojatno iz labaratorija spin doktora s kojim završavam ovaj tekst. (By the way, nisam vozać i četiri auta sam dosad potrošio na taksi, i hvala im na usluzi!)
Druga stvar je važnija i strašnija. Nekako se poklopilo. Tijekom listopada koji danas živimo i jedan je i neponovljiv, zauvijek i za sve nas, proradlo je Savjeovalište za mlade protiv nasilnog ponašanja Luka Ritz. Istodobno, obavljena je i presuda njiegovim ubojicama nad kojom se naša javnost, tipično hrvatski, zgraža. Gdje je problem? Kakve to ima veze sa štajkom taksista? Upravo su se stvari bolno poklopile. Da je bilo političke pameti možda bi Zagreb dobio linijski taksi još devedesetih prošlog stoljeća. Ili idemo korak dalje, priča mi prijateljica iz Rijeke kako se njezin adolescent subotom vraća doma od centa do Trsata za 10 kuna (trošak je zajednički, s tri prijatelja, dakle 40 kuna noćna vožnja). Osobno, kad sam bio njegovih godina nebrojeno puta sam od Saloona (Tuškanac) do Novog Zagreba išao pješke, a kad je bilo para išao sam taksijem. No, bila su to druga vremena, ali ostaje činjenica da smo Lukinoj generaciji uskratili mogućnost povrtka kući po cijeni jedne pive ili kole.
Peto, želim reći da je tranzcija jedinstven i neponovljiv proces. Tu nema produžne nastave. Markirali smo, osobito kad je o prometu i taksijima riječ, a i o deregulaciji svih monopola (to je tema/pojam) koji nisam želio problematizirati u ovom tekstu, jer je, vjerujem, o tome i zagrebačkim taksistima sve rečeno. Pametnom dosta. Ali iapk za kraj moram spomenuti agenciju koja sužbeno vodi odnose s javnošću zagrebaačkih taksista. Naime, Milenuim promocija, agencija za strateško komuniciranje, u kojoj je dr. Božo Skoko, ugledni komunikolog s Fakulteta političih znanost i ujedno savjetnik te tvrtke (o njegovu sukobu interesa mediji šute, a on je transparentan), tijekom štrajka taksista, dakle, u uvjetima krizne komuniakcij, nije na svojim stranicama niti jednom oglasila.
Poruka je bila: Internal Server Error
The server encountered an internal error or misconfiguration and was unable to complete your request.
Vjerujte, to nema veze s taksitima, ali isto je bilo i nakon Bandićeve predsjedničke kampanje. Jer, oni koji znaju - kažu Milenuim promocija, ipak, nije Fimi media.