KOMENTAR: Grobištima do Europske unije

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

ilustracija: Stiv CINIK, studio KRUGOVI

Što je Hrvatska bliža ulasku u Europsku uniju, to se veći broj njezinih građana izjašnjavaju kao - euroskeptici. Recentne statistike pokazuju da u državi ima više od polovice glasača protiv EU-a, odnosno onih koji ne smatraju da je dobra ideja da Hrvatska postane, kako bi to rekao predsjednik Ivo Josipović, "28. zvjezdica na europskom nebu". Prije nekoliko mjeseci, dok je Bruxelles bio nešto udaljeniji od Zagreba, podrška ulasku u EU bila je natpolovična iako na tom pitanju nikada nije bilo posvemašnjeg nacionalnog konsenzusa.

U trenutku kada mađarski premijer, kao predstavnik Europe, u Zagrebu potvrđuje da će, uz malu zadršku, poslati razglednicu s pozivom u Banske dvore, nacija se počela dvojiti želi li uopće ući u tu asocijaciju u koju je gura svekoliki politički establishment. Referendum o pristupu EU-u, predviđenom za listopad ove godine, pokazat će što građani doista misle. Postojeća atmosfera euroskepticizma trebala bi, ponajprije, zabrinuti HDZ-ovu vladajuću koaliciju kada se ona ne bi bavila isključivo svojim unutarnjim problemima.

U potrazi za uzrocima domaćeg euroskepticizma ne treba odlaziti daleko u prošlost, ili u budućnost, gdje građani neće moći loviti ribu i prodavati sir i vrhnje zbog krutih eurobirokratskih pravila. Prije bi se moglo reći da se građanima politika toliko počela gaditi da ne žele - uz "poslastice" koje servira domaća politička kuhinja - na jelovniku imati i briselski menu. Zasićenje političkom korupcijom, nemoralom, neviđenim lopovlukom na svim razinama, prodanim medijima i lošim sudovima, građani neće provariti tako da im se kao čarobni štapić pokaže Unija. Jer, jasno da će EU samo složiti pravila života i poslovanja, te da će u prvim godinama jedinu premiju iz pristupanja naplatiti politička nomenklatura, koja već gleda urede gdje će se smjestiti po euroinstitucijama.

Hrvatska je umorna od Ive Sanadera i njegove Vlade, od Jadranke Kosor i njezinih priča o pastirima i vodi s okusom, od svih uhićenih ministara i zastupnika, direktora i članova uprava javnih poduzeća, ali i od praznih obećanja opozicijskih lidera. Od nacije se sada traži da bude oduševljena izletom u nepoznato, na kojem će opet zaraditi isti ti političari ne budu li u međuvremenu, u sklopu aktualne borbe za vlast u vladajućim redovima, završili u zatvoru.

Javnost je, također, zamorena od "proeuropskog" političkog stila HDZ-a, u kojem je normalno da se SDP-ove zastupnike vrijeđa na nacionalnoj razini, kao i od opozicije, koja njihovog potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa šalje na psihijatarski pregled. Jalova prepucavanja - poput posljednjeg igrokaza Bebića, Jarnjaka i Šeksa - prestala su biti zabavna i postala su suvišna.

U toj atmosferi predizborne brutalnosti, u zemlji koju vodi Vlada s izrazito niskim rejtingom, teško će se glasače natjerati da dobro razmisle o priključenju Europskoj uniji. Vlada Jadranke Kosor nije u stanju okupiti nacionalno suglasje oko EU-a jer istodobno želi produbiti raskole i svjetonazorne podjele na svim drugim poljima. U trenutku kad bi se trebalo razborito promišljati o nacionalnoj budućnosti, Vlada se započela baviti otkopavanjem grobova iz 1945., ideološkim sumnjičenjima crvenih i medijskim pripremama kako - "boljševici dolaze".

Velika politička akcija ministra policije, neovisnog HDZ-ovca Tomislava Karamarka, koja se bavi iskopavanjem jama, grobišta i stratišta u kojem su poginuli iz svibnja 1945., sjajan je primjer načina razmišljanja u dijelu vladajuće koalicije. Podilaženjem desnim ekstremistima, oplakivanjem ustaških vojnika kao "žrtava komunizma", te revizijom povijesnih činjenica, na koje je javno podsjetio i bivši predsjednik Stipe Mesić, MUP i Vlada izazivaju nove nacionalne podjele na tragu onih iz Drugog svjetskog rata. Ponovno su na sceni ustaše i partizani, a zemljom se širi zadah leševa otprije 66, a možda i više godina.

U Hrvatskoj se danas stvara atmosfera pogreba, dok ukopničari u ministarskim odijelima smatraju da je to jedino što mogu učiniti za ovu državu. Umjesto da se policija bavi korupcijom, te da to počne raditi od vlastitih redova, ona čuva grobišta. Umjesto da se novac poreznih obveznika u najtežoj ekonomskoj krizi troši na pomoć nezaposlenima i socijalne programe, on se troši na leševe ratnih gubitnika. Budimo precizni: jedan "Karamarkov" leš stoji sve nas 15 tisuća kuna da ga se iskopa i sanira. Kako je izračunao Damir Kajin, potrošit ćemo milijardu i pol kuna da bi se prekopala Hrvatska i "dokazalo" da su crveni ubijali crne, baš kao što su prije toga crni ubijali ne samo crvene, nego i sve druge. Ali, to se događalo prije 66 godina i teško da se mogao pronaći gori trenutak od današnjeg za otvaranje grobova.

Politika koja danas otvara stare rake promašena je politika. Nakon što su generacije koje pamte te događaje uglavnom pomrle, nakon tuđmanovske, očito neuspjele pomirbe ustaša i partizana, sada se podjele nameću novim naraštajima, valjda zato da vatre osvete nikada ne ugasnu. Trenutak u kojem je inzistiranje na podjelama trebalo okončati davno je prošao, još kad se u Ustav upisalo da je Hrvatska nastala na antifašizmu i narodnooslobodilačkoj borbi. Kosturi iz Drugog svjetskog rata danas su stvar arheologije, možda nekog povijesnog muzeja, a ne policije pod punom spremom i pod osobnim nadzorom policijskog ministra.

Hrvatska politika koja grobištima i leševima iz 1945. popločava put u Europsku uniju ne može za to dobiti podršku svojih građana. Jasno je da nas ne mogu istodobno voditi u budućnost i u prošlost, u 1941. i 2014., kada će se u Uniju valjda ući, prihvati li većina hrvatskih građana Bruxelles kao svoj glavni grad. Ako ništa drugo, u Uniji nema ustaša i partizana, pa možda zato ona nije loša ideja.