KOMENTAR: Borislav Škegro kaao hrvatski Superhik

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Ironiziranje ex-ministra: Mi Hrvati smo lijeni i bezvrijedni te je svaka nevolja koja nas snađe zaslužena!

U Večernjakovom ''Obzoru'' Borislav se Škegro obrušio na ''Ivana i Ivu'', Miklenića i Josipovića. Grijeh im je da su se usudili govoriti o gospodarstvu. I ne samo govoriti, nego i nalaziti krivca za nezavidno gospodarsko stanje u zemlji. Škegro je jedan od simpatičnijih negativnih likova naše društvenopolitičke scene. Da je tome tako dokaz je i to što je podjednako drag jednome Čačiću kao i, recimo, nekim ljutim hrvatskim desničarima. Ni meni Škegro nije mrzak, cijenim činjenicu da je bio uz Tuđmana i da je uveo PDV, ali i da nije – učinio bi to netko drugi. Mrsko mi je međutim što Škegro često zaobilazi istinu i maše hrvatskim barjakom u obrani inozemnih interesa. Njegova superhikovska gospodarska teorija i praksa (Superhik je naime strip-junak koji otima siromašnima i daje bogatima)  teku fluidnim rubom između kvaziznanstvenog mudrovanja i drskog bezobrazluka. Zato, valjda, i ostavlja stanoviti dojam na vrlo različite skupine ljudi.

U apostrofiranom članku zanimljiv je izbor meta – jedna s lijeva, jedna s desna. Očito je da Škegro pazi na balans. Smeta mu što i glavni urednik ''Glasa koncila'' i predsjednik države ''prstom upiru u neku neimenovanu skupinu ljudi koji da su, valjda zato što mrze Hrvatsku i Hrvate ili zato što bešćutno grabe sve za sebe na račun hrvatske sirotinje, uveli nekakav 'najsiroviji kapitalizam', rasprodali nacionalno bogatstvo strancima u bescjenje (…).'' Pri tome se Škegro služi oprobanim receptom: saspi ljudima drsko gorku istinu u oči i oni će joj se, ne vjerujući da je netko uistinu toliko drzak, smijati kao dobroj šali. Naime, Škegrina dijagnoza, koju on posprdno pripisuje Ivanu i Ivi, precizna je i bolno točna. Njih dvojica ne znaju je tako lapidarno i jasno izreći.  ''Neimenovana skupina ljudi'' doista postoji, neki od njih, koliko god to Škegri nevjerojatno bilo, stvarno ''mrze Hrvatsku i Hrvate'', a grabežljivost na račun sirotinje i države bratski dijele s onima koji u  načelu nemaju ništa protiv Hrvatske. Ali ni za. Neimenovane ne bih ni ja imenovao jer je to, između ostalog, i utuživo, ali činjenica je da Hrvatska vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja je nepostojeće patente plaćala suhim zlatom, šoferske vještine ''obiteljskim srebrom'', a zločine nad vlastitim narodom ovjekovječila spomeničkom broncom. I tu je temeljni problem, a ne u ekonomskoj teoriji kojom Škegro pokušava zabašuriti stvarno stanje stvari. Kao što se svojedobno preko noći transformirao iz teoretičara ekonomije socijalističkog samoupravljanja u zagovornika tržišne ekonomije, Škegro se iz bivšeg tuđmanovca preobrazio u prvoborca Jadranke Kosor. Lijepo je da on, kao iskusni ekonomist, savjetom pomaže premijerki koja se ''bori s krizom'' i priprema ''bolne rezove'', no nije lijepo da svu krivnju opet svaljuje na tzv. ''malog čovjeka'', kojega će ionako ti bolni rezovi jedino zahvatiti. Prozivajući nas obične ''štetočine'' Škegro, sav u svome elementu, ironizira: ''Trebate, prevodim na jasan hrvatski jezik, birati one koji čine sama čuda. Da vi sami ništa ne biste morali raditi. Ležite doma i gledate meksičku sapunicu na japanskom televizoru koji ste kupili od dividenda na dionice, recimo RIZ-a. Koji je samo zbog nepravedne i nezakonite pretvorbe i privatizacije mračnih devedesetih izgubio utrku s nekim tamo Sonyem ili Samsungom.'' Ima određene zavodljivosti u ovom Škegrinom ironiziranju, prevedemo li ga, kako on veli, na jasan hrvatski jezik, ono pogađa u stoljećima usađivanu podložničku, fatalističku žicu u hrvatskom mentalitetu. A znači otprilike sljedeće: mi Hrvati smo lijeni i bezvrijedni te je svaka nevolja koja nas snađe zaslužena. Srećom ima i među nama pametnih i sposobnih kao ekonomist Škegro. Oni će uređivati naše odnose sa velikim svijetom koji se globalizira. Oni će upravljati nama i našom imovinom po mudrim naputcima tog istog svijeta, naše je samo da slušamo i radimo. Kad konačno sve za što smo naivno mislili da je naše pređe u ruke božanskih globalizatora, poteći će med i mlijeko. Doduše, samo Škegri i njegovima. Jer nema za sve. Tako vele kruti ekonomski zakoni.